Čuvar ćuprije

Svako jutro, prije nego što se čaršija probudi, starac Ćamil silazi do ćuprije i broji kamenje. Đurđevdan je prošao, a Drina je još uvijek mutna, žuta od kiše što je padala šest dana bez prestanka. Voda nosi granje, plastične flaše i jednu crvenu papuču koju Ćamil prati pogledom dok ne nestane iza okuke.

Niko mu nije rekao da broji kamenje. Niko mu nije ni zabranio. Prije četrdeset godina, kad je kao mladić radio na obnovi, poslovođa mu je dao kredu i rekao: „Svaki kamen koji ugradiš, zapiši.“ Ćamil je zapisivao. Kad je posao završen, kreda je bila potrošena, a on je znao ćupriju napamet, kamen po kamen, kao što drugi znaju sure ili pjesme.

Kamen koji fali

Tog jutra, kod sedmog luka, Ćamil zastane. Broji ponovo. Pa još jednom. Jedan kamen fali. Ne pao, ne odvaljen; jednostavno ga nema, kao da ga nikad nije ni bilo. Na njegovom mjestu stoji glatka, tamna praznina u koju bi mogla stati dječija šaka.

Ćamil sjedne na kameni kapak ćuprije, na sofu, kako je zovu stari ljudi, i zapali cigaru. Prolazi pekar Šemso s tablom somuna na glavi. Prolazi učiteljica Žana sa dvoje djece. Prolazi turista s fotoaparatom, zastane, fotografiše Ćamila kao da je i on dio ćuprije.

— Fali kamen — kaže Ćamil Šemsi.

— Kakav kamen, dedo?

— Kod sedmog luka. Fali.

Šemso pogleda, slegne ramenima, i ode. Ćuprija mu izgleda ista kao i juče.

Ono što voda pamti

Uveče, kad se Drina smiri i postane zelena kao što je u pjesmama, Ćamil se vrati. Kamen je na svom mjestu. Gladak, težak, mokar, kao da je cijeli dan proveo u rijeci.

Ćamil ga dotakne dlanom. Hladan je.

Te noći prvi put u četrdeset godina ne broji. Samo sjedi na sofi i sluša kako voda prolazi ispod lukova, kako šapuće imena onih koji su gradili, rušili i ponovo gradili. Shvati da ćuprija ne treba čuvara. Treba nekoga ko će je slušati.