Papir koji pamti vodu

Kad je u šesnaestom stoljeću u Sarajevo stigao prvi majstor ebrua, niko nije znao kako da nazove ono što radi. Napunio bi plitku drvenu posudu vodom zgusnutom kiticom, kapnuo boju kistom od konjske dlake, pa šilom vukao linije koje su se širile kao oblaci. Na kraju bi spustio list papira na površinu vode, podigao ga, i na njemu bi ostao trag: jednokratan, neponovljiv, kao otisak prsta.

Sarajlije su to zvale mramorni papir, jer je ličio na kamen. Ali majstori su govorili drugačije: ovo je papir koji pamti vodu.

Zašto korice

Ebru nije nastao kao ukras. U osmanskim radionicama koristio se za unutrašnje korice knjiga i za pozadinu dokumenata. Razlog je bio praktičan: svaki list je bio drugačiji, pa je bilo gotovo nemoguće krivotvoriti pečat ili potpis napisan preko njega. Ljepota je bila zaštita.

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci i danas se čuvaju rukopisi čije su korice obložene ebruom. Boje su izblijedjele, ali linije su ostale tačne kao prvog dana. Ćilibarna, indigo, tamnocrvena: palete koje su putovale od Isfahana preko Istanbula do Sarajeva.

Šta ostaje

Danas u Sarajevu radi nekoliko ebru umjetnika. Neki slijede stare obrasce, battal, šal, bülbül yuvası, gnijezdo slavuja. Drugi eksperimentišu s akrilom i velikim formatima. Ali svi kažu isto: najteže nije naučiti tehniku. Najteže je naučiti čekati da voda bude spremna.

Možda je to razlog zašto smo naslovnice našeg časopisa odlučili raditi kao ebru. Svaki broj je drugačiji, kao svaki list. I svaki, nadamo se, pamti nešto od vode iz koje je izašao.