Šapat avlije

Iza kapije, gdje loza pada preko zida, nana je ostavila šoljicu kafe da se ohladi; čuje se česma, čuje se golub, čuje se kako ćilim diše na ogradi.

Đul je procvjetao kasno ove godine, žut kao dukat, mekan kao riječ „draga“; ja brojim pločice, njih dvadeset i šest, od praga do bunara, od bunara do praga.

U ovoj avliji niko ne govori glasno, ni djeca, ni mačke, ni vjetar sa Trebevića; samo voda šapuće ono što zna: da se kuća pamti po onima što je napuste.

Kad odem, ponijet ću jednu pločicu, onu napuklu, kraj ćošeta, ispod šimšira; i gdje god da je spustim, u Bursi ili Londonu, tu će biti avlija, tu će biti mira.